Hrvatska će svojih prvih 20 posto nisko i srednje radioaktivnog otpada koje uskoro mora preuzeti iz NE Krško izvesti u treću zemlju dok ne otvori Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori

Štoviše, Košarac je zatražio sastanak s visokim predstavnikom za vanjsku i sigurnosnu politiku EU Josepom Borrellom kako bi izrazio protivljenje što Hrvatska nastavlja s pripremama za izgradnju skladišta radioaktivnog otpada na samoj granici s BiH. Pozvao je na nadležne institucije Europske unije da se angažiraju na sprječavanju izgradnje odlagališta radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva 

Lebegner je u razgovoru za Euractiv u svom uredu u Zagrebu podsjetio da je izgradnja Centra u Čerkezovcu u ranoj fazi te da Hrvatska ima obvezu prema Bruxellesu tek šest mjeseci prije ishođenja građevinske dozvole za izgradnju skladišta, kada treba napraviti i dostaviti elaborat o projektu koji se šalje na odobrenje Europskoj komisiji.

Lebegner je također  najavio da će Hrvatska zbrinuti petinu svog nisko i srednje radioaktivnog otpada iz NE Krško i prije nego što se otvori skladište u Čerkezovcu, i to tako što će opasni otpad izvesti u treću zemlju.

Centar na Trgovskoj gori trebao bi proraditi do 2027. godine, a ukupni troškovi izgradnje i rada objekta narednih 30 godina procijenjeni su na 200 milijuna eura, od čega je gotovo petina namijenjena kao naknada lokalnoj zajednici, kazao je Lebegner, koji je preuzeo vođenje Fonda prije tek nešto više od godinu dana, ali ima dugogodišnje iskustvo u praćenju statusa skladištenja nisko i srednje radioaktivnog otpada te istrošenoga nuklearnog goriva u NE Krško.

Direktor Fonda razumije zabrinutost ljudi koji žive u blizini budućeg skladišta, ali uvjerava da će sigurnost biti najveća moguća te očekuje da će stanovnici nakon otvaranja Centra u Čerkezovcu imati samo koristi, kao što je to slučaj u drugim lokalnim zajednicama u blizini sličnih objekata u Europi. Naglašava da se u Čerkezovcu radi o privremenom skladištu, a ne trajnom odlagalištu koje Hrvatska kani izgraditi u doglednoj budućnosti.

Inače, vlasti BiH godinama se protive izgradnji Centra navodeći kako bi time bio ugrožen život 250.000 ljudi koji žive u slivu rijeke Une u BiH i Hrvatskoj.

EURACTIV: Kako po pitanju izgradnje Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Čerkezovcu teče komunikacija s BiH, koji su mehanizmi informacija i koordinacije?

LEBEGNER: Ako se gleda što pišu mediji u Bosni i Hercegovini, ispada da nema komunikacije i da susjednu državu ne informiramo ni o čemu, ali situacija nije takva. Postoji komunikacija na tri razine. Na stručnoj razini je hrvatsko Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja ove godine pozvalo kolege iz BiH da javno kažu koje teme žele da Studija o utjecaju na okoliš obradi, odnosno pokrenut je postupak 'scopinga', pri čemu je bilo odobreno i produženje roka od mjesec dana, tako da su ovih dana predali svoje prijedloge. BiH je tako i formalno uključena u postupak uspostave Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. To je bila obveza Republike Hrvatske, da sukladno Konvenciji o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, poznatijoj kao ESPOO, pri izradi studije pozove sve dionike, između ostalih i BiH, kako bi se uključila sa svojim prijedlozima.

Izvor: Fond za razgradnju NEK

Na čelu Fonda sam godinu dana i do sada sam imao četiri sastanka sa stručnjacima iz BiH o rezultatima geoloških i seizmoloških istraživanja na Trgovskoj gori, metodologiji mjerenja nulte radioaktivnosti i karakteristikama otpada iz NE Krško. Eksperti iz BiH su se također odazvali posjetu nuklearnoj elektrani u Krškom gdje su se uvjerili da izvan skladišta nikada nije zabilježeno nikakvo povećanje radioaktivnosti u proteklih 40 godina. Ima i dosta neformalnih sastanaka koji se odvijaju tijekom susreta u Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju (IAEA) u kojoj je BiH vrlo aktivna jer na svim službenim sastancima postavlja pitanja o statusu i napretku našeg projekta. Imam utisak da misle kako smo otišli dalje nego što jesmo, a Studija o utjecaju na okoliš je rana faza projekta i prvi korak u sklopu kojega se započinje sa službenom komunikacijom o projektu uspostave Centra sa svim zainteresiranim stranama.

Postoji i komunikacija s općom javnosti i lokalnom zajednicom pa su tako prošle godine otvorena dva info centra, jedan u Dvoru, drugi u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, koje mogu posjetiti svi i dobiti odgovore na sva pitanja koja ih zanimaju. Izdaje se i newsletter, a na našim web stranicama detaljno elaboriramo svaki korak tekstom i fotografijama.

U BiH nikako ne mogu reći da nema komunikacije, ali za to su potrebne dvije strane, a mislim da smo u ovom trenutku puno aktivniji nego što je druga strana spremna slušati.

EURACTIV: Ministar Košarac tvrdi da Hrvatska po tome pitanju "krši europske regulative i standarde". Koliko EK podrobno prati hrvatski program za izgradnju konačnih odlagališta i upravljanje njima te praćenje pravno obvezujućih sigurnosnih standarda?

LEBEGNER: Izjava ministra Košarca da Hrvatska krši europske regulative i standarde je apsolutno pogrešna. Hrvatska ne krši nijednu regulativu niti jedan standard. Ima obvezu surađivati s Europskom komisijom, ali postoji trenutak kad se to treba napraviti. Komisija dopušta svakoj zemlji članici da vodi projekt u ranoj fazi i napravi sve što treba prema ESPOO konvenciji. Hrvatska je to napravila, pozvala je BiH da se uključi u postupak.

Sljedeći korak je da ćemo BiH pozvati da se uključi u postupak prekograničnih konzultacija i očituje o rezultatima Studije utjecaja na okoliš tijekom javnog uvida koji će uslijediti iduće godine. No, međutim Hrvatska ima obvezu informiranja Europske komisije, sukladno obvezama iz ugovora o Euratomu koji navodi da je šest mjeseci prije ishođenja građevinske dozvole potrebno napraviti i dostaviti elaborat o projektu koji se šalje na odobrenje Europskoj komisiji.

Možda se to nekome u BiH čini presporo i nelogično kada se radi o stavu Europske komisije, ali je ministar Košarac i prije svoje izjave već na neki način dobio odgovore Komisije jer je glasnogovornica Komisije za klimatsku akciju Ana Crespo Parrondo prošli mjesec poručila da Europska komisija nije nadležna za odobravanje projekta poput hrvatskog Centra. Spomenula je da se strane moraju međusobno obavještavati i konzultirati kako to nalaže Konvencija iz Espooa, ali i rekla da je hrvatski projekt u ranoj fazi.

EURACTIV: Očekujete li možda ipak inspekciju iz Bruxellesa u toj kasnijoj fazi? Može li Europska komisija uopće zaustaviti hrvatski projekt izgradnje skladišta na Trgovskoj gori?

LEBEGNER: Moguće je ako se pojave primjedbe, koje bi bile opravdane, dapače. No, u proteklih godinu dana kako sam na čelu Fonda nisam dobio nijednu argumentiranu primjedbu s BiH strane.

EURACTIV: Izgradnji skladišta se ne protive samo u BiH, nego i dio lokalnih vlasti u Sisačko-moslavačkoj županiji kao i udruge za zaštitu okoliša poput Zelene akcije koje smatraju da Čerkezovac zbog svog položaja u okolišu odnosno tamošnjih geoloških, hidroloških i ekoloških karakteristika, nije primjeren kao lokacija za odlagalište. Koji su Vaši protuargumenti?

LEBEGNER: Apsolutno razumijem protivljenje jer ne postoji nijedna lokalna zajednica koja bi objeručke prihvatila takav projekt. To je skroz normalna reakcija, a ono što mi moramo raditi je konstantno educirati javnost.

Jedan od primjera je posjet 15 predstavnika Općine Dvor slovačkom odlagalištu radioaktivnog otpada Mochovce gdje su mogli vidjeti kako izgleda takav objekt koji je u funkciji. Razgovarali su s ljudima koji žive nedaleko odlagališta, u čijoj blizini je i nuklearna elektrana, koji su im rekli, da su sva pitanja i svoju zabrinutost i strahove koje su imali na isti način iskazivali lokalnim vlastima i nositeljima projekata, ali je realnost pokazala da sad ljudi tamo žive bolje. Dijelom je razlog i naknada lokalnoj zajednici koja se također tamo dijeli.

Iz tih konkretnih razgovora između načelnika općina i poljoprivrednika pokazalo se da je nakon odmaka vremena takav projekt jako dobro prihvaćen. Nadam se da ćemo uspjeti uspostaviti takav dijalog. U tom smjeru pomoći će i uredba koja bi trebala biti donesena ove godine, da se i lokalna zajednica uključi u taj projekt i počne ostvarivati koristi za nju, primarno kroz naknadu koja je za sada predviđena u iznosu od oko milijun eura godišnje.

EURACTIV: Lokalne vlasti u Dvoru strahuju da bi nakon izgradnje Centra za zbrinjavanje otpada u Čerkezovcu došlo do dodatnog odlaska stanovništva iz tog kraja koji je demografski već devastiran. Može li Fond utjecati i na povećanje zaposlenosti na tom području?

LEBEGNER: Nadam se da neće doći do daljnjeg smanjenja broja stanovnika. Činjenica je da Općina Dvor ima manje od 3000 stanovnika, a samo mjesto Dvor 809 po zadnjem popisu stanovništva. Projekt Centra vidim kao priliku da se pokrenu određene gospodarske aktivnosti i mislim da upravo u nedostatku poslovnih aktivnosti leži puno veći razlog za iseljavanjem nego što je najava uspostave skladišta na rok od 30 do 40 godina.

Samo skladište, nažalost, ne može utjecati na veliko povećanje zaposlenosti, kao kad se radi o nuklearnoj elektrani gdje se zapošljavanju stotine pa i tisuće radnika. No, u Čerkezovcu će biti otvoreno 20-ak radnih mjesta, poput čuvarske službe i osoblja Centra. To neće biti glavni benefit, nego će se u općinu usmjeravati projekti s nacionalne razine o čemu se već razgovora s lokalnim čelništvom. Nacionalni program zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz 2016. godine, koji je dopunjen prošle godine, navodi da je nužno uspostaviti dijalog s lokalnom zajednicom i usmjeravati sredstva u lokalno gospodarstvo, što Fond i čini.

Do kraja kolovoza, primjerice, očekujemo dovršetak agroekološke studije koju rade kolege s Agronomskog fakulteta u Zagrebu s ciljem prepoznavanja i unaprjeđenja poljoprivrednih potencijala općine. Studija bi trebala prepoznati te potencijale, a bit će javno predstavljena u rujnu.

EURACTIV: Stanovništvo je zabrinuto zbog mogućeg zagađenja pitke vode i rijeke Une, a područje je bilo i pogođeno potresom. Koliko su ti strahovi opravdani?

LEBEGNER: Do sada je napravljeno idejno rješenje koje definira kako će izgledati objekti. Napravljena je studija potresne opasnosti koja je uzela u obzir i zadnje velike potrese u Petrinji, provedeni su svi istražni radovi i mjerenje na lokaciji što je podloga za dva ključna dokumenta. Jedan je sigurnosna analiza koju rade stručnjaci za nuklearnu sigurnost, a analiziraju se brojni scenariji, čak do udara zrakoplova u takav objekt. Analiza treba pokazati da ni u kom neželjenom događaju neće doći do ispuštanja radionuklida iz objekata u okoliš.

Jedan od važnijih inputa su spremnici u koje će se pakirati otpad iz NE Krško. Opredijelili smo se za ojačane betonske spremnike dimenzija oko 1,70 metara u obliku kocke u koje se stavljaju bačve s nisko i srednje radioaktivnim otpadom. Sve skupa se betonira i zatvara poklopcem. U Čerkezovcu je predviđeno skladištenje do 2450 takvih spremnika. Rezultati svih istraživanja i mjerenja analizirati će se u sklopu Studije utjecaja na okoliš.

Izvor: Fond za razgradnju NEK

Što se tiče mogućeg istjecanja radioaktivnosti u okoliš, dodatne analize rade se i za transport. Betonski kontejneri će biti dopremljeni kamionima iz NE Krško u Čerkezovac. U slučaju bilo kakvog incidenta pri kojemu kontejner padne s kamiona ne smije doći do ispuštanja radioaktivnosti u okoliš. Nužno je da svi betonski kontejneri imaju certifikat da u slučaju takve havarije neće doći do oštećenja koje će rezultirati curenjem. U skladištu je teško očekivati curenje. U bačvama je kruti otpad, nema tekućine.

Bačve su u betonskim kontejnerima sa stjenkama debelim 10 centimetara, a odijeljene su betonskim pregradama koje predstavljaju dodatnu barijeru. U postrojenju nuklearke u Krškom postoji skladište sa zidovima debelim od 60 do 70 centimetara. U tom prostoru je oko 2400 prostornih metara nisko i srednje radioaktivnog otpada, a s vanjske strane skladišta nije zabilježeno nikakvo povećanje radioaktivnosti u zadnjih 40 godina otkad je NE Krško u pogonu.

U masivu Trgovske gore na lokaciji Čerkezovac su napravljene četiri duboke bušotine, najdublja je 198 metara. Nisu nađeni tragovi podzemnih voda. Doslovno je nevjerojatan scenarij u kojemu bi bilo kakva radioaktivna tekućina mogla iscuriti u rijeku Unu i to iz više razloga: radioaktivne tekućine nema, jer je otpad u bačvama u krutom stanju i još zabetoniran u ojačane betonske spremnike koji se nalaze u armirano betonskom skladištu. Skladište će biti na uzvisini udaljenoj oko 2,2 km od rijeke Une, na čvrstom stijenskom masivu. Lokacija je oko 155 metara iznad razine rijeke Une.

Isto tako studija potresne opasnosti je pokazala da se Čerkezovac nalazi u zoni koja je relativno slabo tektonski aktivna, ali se u blizini nalaze aktivnija područja Pokupsko, Petrinja i Banja Luka gdje su mogući veći potresi. Seizmolozi koji su radili studiju su uzeli u obzir povratni period od 465 godina i zaključili da bi najveći potres mogao biti 6,5 stupnjeva po europskoj potresnoj skali (EMS). Zbog konzervativnosti smo išli još dalje i za projektiranje uzeli potres intenziteta 7,7 stupnjeva po EMS-u koji se može dogoditi jednom u 10.000 godina, sličan onome u Petrinji. Takav pristup se inače koristi pri projektiranju nuklearnih elektrana, a ne skladišta. Skladište će se graditi da izdrži takav potres.

Teško da će biti poplava u skladištima, koja su 155 metara iznad Une. Razmatra se i opasnost od požara, ali pošto se radi o betonskim kontejnerima zapravo nema što gorjeti. Sigurnosne analize moraju analizirati najgore moguće scenarije i dokazati da ni u kojem slučaju neće doći do ispuštanja radioaktivnosti u okoliš, uz primjenu višestrukih barijera i propisanih mjera zaštite okoliša. To će sve biti prezentirano kroz Studiju utjecaja na okoliš.

EURACTIV: Koliko zrače bačve u kojima je nisko i srednje radioaktivni otpad?

LEBEGNER: Zračenje samih bačvi može biti zanemarivo, ali može iznimno prelaziti i 100 milisiverta na sat, što su velike doze. No te bačve ne mogu doći u Čerkezovac neobrađene. Moraju se staviti u betonske kontejnere, koji prema propisima moraju imati stjenke kroz koje je brzina prolaska zračenja dva milisiverta na sat. Doza od dva milisiverta usporediva je s ukupnom godišnjim dozom koju čovjek prosječno godišnje dobije od prirodnog zračenja i zapravo je normalna pojava.

EURACTIV: No, u BiH ipak ponavljaju tezu da će zbog hrvatskog skladišta u Čerkezovcu biti ugroženi životi 250.000 ljudi koji žive uz rijeku Unu?

LEBEGNER: To je tvrdnja koja se povlači već više od godinu dana, ali da postoji i najmanja opasnost okoliš i zdravlje ljudi ovakav se projekt ne bi mogao realizirati.

EURACTIV: Postoji li u svijetu neki primjer gdje je došlo do povećane radioaktivnosti zbog takvog skladišta?

LEBEGNER: Ne. A još jedna tvrdnja koja se često pojavljuje u BiH je da nema primjera kako se takvo skladište gradi uz granicu susjedne zemlje. Primjer je Nacionalno odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada, na lokaciji Radiana u blizini nuklearne elektrane Kozloduy u Bugarskoj. Odlagalište se nalazi 3-4 kilometra od Dunava, na drugoj obali je rumunjski grad Craiova. I u Rumunjskoj su bili slični pokušaji, kao što su u BiH, da se zaustavi projekt izgradnje odlagališta u susjednoj zemlji, čak je projekt završio i na sudu, ali se pokazalo da je Bugarska napravila sve što je trebalo da bi dokazala kako neće biti utjecaja na okoliš. No, osjećaj da živite blizu nečeg što je po svojoj prirodi štetno za zdravlje i okoliš, potiče da se više uvažavaju emocije a ne činjenice, koje iznose stručnjaci.

EURACTIV: Vremenski plan Programa odlaganja niskog i srednjeg radioaktivnog otpada iz NEK-a kao i institucionalnog radioaktivnog otpada (IRO)  iz Hrvatske predviđa početak rada skladišta u Čerkezovcu u razdoblju od 2023. do 2025 godine. Hoće li se taj rok ispoštovati?

LEBEGNER: Postoje dva dokumenta koji nalažu do kada Hrvatska mora preuzeti polovicu otpada iz Krškog. Prema Međudržavnom ugovoru između vlada Slovenije i Hrvatske o uređenju statusnih i drugih pravnih odnosa vezanih uz ulaganje, iskorištavanje i razgradnju NE Krško preuzimanje polovice otpada treba biti završeno između 2023. i 2025. godine, a o tome govori i hrvatska nacionalna strategija o zbrinjavanju radioaktivnog otpada.

Prošle godine je u Rijeci međudržavno povjerenstvo za praćenje provedbe ugovora napravilo akcijski plan na koji način preuzimanje treba krenuti. Fond je zadužen za prvi korak, a to je preuzimanje 20 posto svog otpada ili približno 200 prostornih metara i to do kraja ove godine i početka iduće. Kako Hrvatska nema još skladište, dogovor omogućuje da 20 posto ukupnog volumena izveze u treću zemlju, a nakon obrade i razdoblja skladištenja od najviše pet godina vrati otpad u betonskim spremnicima u Čerkezovac. Procjena je da će skladište biti izgrađeno u naredne tri godine.

Sličan problem ima i Slovenija, koja također kasni s datumom uspostave odlagališta Vrbina kod Krškog do 2027. godine. Nadam se da će uskoro na razini međudržavne komisije doći do novih dogovora. Iako trenutno nemamo kamo staviti otpad, preuzimanje ide po planu i ključno je da se otpad makne iz Krškog kako bi nuklearka moga nastaviti raditi. Ako Hrvatska i Slovenija ne bi uspjele započele s preuzimanjem otpada, postojala bi mogućnost da elektrana stane s radom.

EURACTIV: Koje su to treće zemlje, koje bi trebale preuzeti hrvatski dio otpada?

LEBEGNER: Krajem prošle godine raspisan je javni natječaj na koji su se javila poduzeća iz Francuske i SAD-a. Traju pregovori i konzultacije i nadamo se da ćemo u lipnji imati konačne ponude oba poduzeća. Preuzimanje se odnosi na 617 bačvi iz Krškog. Riječ je o bačvama koje su nastale u prvih 10 godina rada nuklearke. Otpad će se prevesti u 14 ISO kontejnera na lokaciju odabranog ponuditelja. Otpad bi trebali čuvati jedno vrijeme, uzimati uzorke, raditi karakterizaciju, da se točno utvrdi sastav otpada. Znamo da je to otpad niske radioaktivnosti u kojem dominiraju radna odijela, alati i slični materijali. Već kroz natječaj su postavljeni uvjeti tako da se otpad ne može vratiti u Hrvatsku dok se ne izgradi skladište na Čerkezovcu.

EURACTIV: A za to je krajnji rok 2027. godina?

LEBEGNER: Da. Kada Slovenija preuzme svojih 20 posto otpada iz Krškog iduće godine, otvorio bi se dodatni prostor za tamošnje skladište za još desetak godina. Rade se i dodatna rješenja, kao što je izvoz starih parogeneratora teških 200-300 tona, koji su zamijenjeni 2000. godine, a nalaze su također u skladištu u Krškom. Njihovim izvozom bi se dobio dodatni prostor za skladištenje u Krškom.

EURACTIV: Produženje životnog vijeka nuklearke u Krškom za 20 godina, dakle do 2043. godine znači i dodatni otpad. Njega neće biti moguće smjestiti u Čerkezovac?

LEBEGNER: Da nema produženja životnog vijeka, ne bi se trebale raditi neke interventne mjere koje sam spomenuo i koje koštaju. Ono što definira rad Fonda i našeg slovenskog partnera ARAO-a, koji upravlja radioaktivnim otpadom u Sloveniji, dva su dokumenta, program razgradnje i program zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva. Treća revizija tih dokumenata je napravljena 2020. godine u kojoj je predviđen scenarij produljenja životnog vijeka nuklearke, tako da su svi kapaciteti i pripadajući troškovi izračunati uz pretpostavku da će elektrana raditi do 2043. godine.

Izvor: Fond za razgradnju NEK

A što se tiče visoko radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva, tu je postignut dogovor sa Slovenijom 2015. godine da ono ostaje u Krškom. Ove godine je izgrađeno suho skladište, prvi gorivni elementi iz bazena su preseljeni iz bazena u suho skladište u posebne betonske kontejnere s pasivnim sustavima hlađenja. Prema dogovoru sa Slovenijom gorivo će ostati tamo do 2107. godine.

EURACTIV: Dakle, Hrvatska ne mora žuriti s izgradnjom trajnog odlagališta za radioaktivni otpad?

LEBEGNER: Ne mora, ali postoji potreba da se prema Europskoj komisiji pokaže da Slovenija i Hrvatska provode aktivnosti prema trajnom rješenju, a to je najčešće duboko geološko odlagalište bilo u Hrvatskoj bilo u Sloveniji ili međunarodno rješenje. U tijeku je postupak javne nabave za izradu programa istraživanja i razvoja za odlaganje istrošenog goriva u Hrvatskoj ili Sloveniji, ali bez konkretnih lokacija. Vjerujem da će taj program biti dovršen do do sljedeće godine.

EURACTIV: Samo da potvrdimo, kapacitet skladišta u Čerkezovcu je predviđen za zbrinjavanje otpada koje je nastao odnosno nastat će u Krškom do konca 2023. godine?

LEBEGNER: Da, skladište ne može primiti i otpad koji će se generirati u narednih 20 godina, kao ni otpad od razgradnje NE Krško što je motiv i obveza da se uskoro krene s izradom programa istraživanja i razvoja za trajno odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj. To je jedna od obaveza koju propisuje Strategija zbrinjavanja radioaktivnog otpada iz 2014. godine.

EURACTIV: Ako se ne varam u Čerkezovcu će se graditi novi objekt za zbrinjavanje otpada iz Krškog, dok će institucionalni radioaktivni otpad biti zbrinut u postojećim skladištima?

LEBEGNER: Sam Centar će imati nekoliko građevina. Za čuvanje otpada iz Krškog gradi se potpuno novi objekt veličine 6000 kvadratnih metara, što je približno veličina nogometnog igrališta. I u tom objektu će se skladištiti do 2450 betonskih paketa. Od postojećih objekata će se zadržati samo dva poluukopana bivša vojna skladišta, koja će se rekonstruirati, jedno je predviđeno za skladištenje, a drugo za prihvat institucionalnog radioaktivnog otpada i njegovu provjeru prije skladištenja.

Izvor: Fond za razgradnju NEK

Tu govorimo o radioaktivnom otpadu iz medicinskih ustanova, znanosti, istraživačkih aktivnosti, zatim o radioaktivnim gromobranima i javljačima požara. Takvog otpada ima jako malo, a sada se nalazi se u centru Zagreba u dva skladišta, u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada te u Institutu Ruđer Bošković. Sve zajedno radi se o 11 prostornih metara iskorištenih izvora ionizirajućeg zračenja, a nakon što se napravi dekomisija tih skladišta u Čerkezovcu će biti pohranjeno 25-30 prostornih metara takvog otpada.

EURACTIV: Koliko novca će u konačnici stajati projekt Čerkezovac? A koliko bi koštalo trajno odlagalište? Imamo primjer Finske, gdje su uložili čak pet milijardi eura u trajno odlagalište.

LEBEGNER: Ako govorimo o troškovima programa razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenog goriva koje treba prikupiti u fondovima, procjena je da Hrvatska traba prikupiti usvom fondu nešto više do milijarde eura. Isto toliko treba prikupiti i Slovenija.

Što se tiče Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Čerkezovcu, zadnje procjene govore o 200 milijuna eura s PDV-om i to do zatvaranja skladišta 2058. godine. Najveći dio otpada na troškove obrade i naknade lokalnoj zajednici Za lokalnu zajednicu je kumulativno namijenjeno 38 milijuna eura, dok je sama izgradnja objekta ocjenjena na nekoliko milijuna eura.

Ako budemo za nekoliko godina nastavili ovaj razgovor, nakon što se otvori Čerkezovac, prilično sam uvjeren da lokalna zajednica neće htjeti da se skladište zatvori, koliko god se to sada činilo paradoksalnim, jer se upravo tako dogodilo u Krškom i drugim lokacijama nuklearnih objekata i postrojenja za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Došlo je do podizanja standarda života, novih radnih mjesta, tako da se nadam da ću Vam moći reći da imamo jako dobar odnos i konstantan dijalog s lokalnom zajednicom kojoj pomažemo pri ostvarenju projekata koji poboljšavaju kvalitetu života.

EURACTIV: I za kraj, kako gledate na rasprave, da se nuklearna energija uvrsti među zelene energije zbog dostizanja ciljeva klimatske neutralnosti u EU?

Tu sam subjektivan jer sam nuklearac po struci. Cijeli život radim kao inženjer, u HEP-u sam bio zadužen za nuklearnu sigurnost, pratio sam rad nuklearke u Krškom i susretao se s problematikom otpada. Smatram da Hrvatska odnosno EU neće moći ispuniti ciljeve o klimatskoj neutralnosti do 2050. godine bez izgradnje nuklearki. Vjerujem u energetski miks u kojem će nuklearke imati značajan udio pri dostizanju klimatske neutralnosti. Podržavam i sudjelovanje Hrvatske u mogućoj izgradnji drugog bloka nuklearke u Krškom, ali ponavljam tu sam vrlo pristran.